Anton Johannes Waldeyer (1901.–1970.) rođen je u seljačkoj obitelji u Tietelsenu u Westfaliji. Wilhelm von Waldeyer-Hartz (1836.–1921.) bio je njegov prastric. Oba Waldeyera su u Paderbornu stekla školsko obrazovanje i katolički pogled na svijet. Unatoč tomu, skolastičko razmišljanje i dogmatizam Antonu su bili strani. Anatomiju je učio u Münsteru kod Emila Ballowitza, a kasnije u Berlinu kod drugih znamenitih anatoma (među ostalima su to bili Rudolf Fick i Franz Kopsch).

Nakon polaganja medicinskog predispita studirao je u Würzburgu (s međusemestrima u Münchenu, gdje je 1925. godine diplomirao na antropološkoj temi). Već je u to doba bio aktivan u anatomiji i dio svojega staža proveo je u toj struci. Posebice su ga s anatomijom povezale studentske razudbene vježbe. Godine 1927. polaže državni ispit. Iste godine diplomirao je još jednom, ovaj put u Würzburgu na temi usporedbene anatomije. Nakon toga odlazi u Kiel, a potom u Freiburg. Prvu profesuru postiže u Kini i doživljava sve jezične i etničke teškoće, kao i teškoće vezane za njihov odnos prema umrlima. Njegovi napori za optimalno obrazovanje tamo su, vjerojatno, doživjeli najveći poticaj. Želio je stvoriti liječnike koji razmišljaju morfološki i funkcijski, a ne tek čiste morfologe. Godine 1935. odlazi u Berlin.

Godine 1942. pojavljuje se 1. svezak Anatomie des Menschen, ein Grundriß für Studierende und Ärzte, u kojemu je pokušao načiniti odmak od običaja, prema primijenjenoj (funkcionalnoj) anatomiji. Stručni svijet prepoznao je izvornost, ali je djelo procijenio kao ne prilagođeno studentima. To mišljenje nisu dijelili studenti.

Unutar jedne godine rasprodano je 1. izdanje, što je za to doba bilo izrazito neuobičajeno. Rat je uništio opremanje 2. sveska. Izdavač se kasni je odlučio na novi početak u Beču i taj se svezak pojavio 1950. Budući da je 1. svezak bio razgrabljen prije deset godina, moglo je 1953. godine izaći njegovo 2. izdanje. Waldeyer je u međuvremenu poučavao u Münsteru, a kasnije se vratio u Berlin. Posvetio se tamošnjoj obnovi i izgradnji Zavoda za anatomiju, koji je bio razoren u Drugomu svjetskom ratu. Nastavu je Waldeyer prema svojim stajalištima u potpunosti iznova osmislio, uveo je “anatomiju na živima” i stalno se borio s prilagodbom anatomske izobrazbe sve većim kraćenjima. U tomu je vidio veliku prijetnju sposobnostima promatranja i točnoga rada, čemu se može podučiti. Htio je “da se uključivanjem novih polja moždane kore, stvaranjem novih engrama, poboljša zadržavanje znanja, tj. da se slikovne uspomene čvršće usidre.”

Među svojim je studentima oniži, snažni Anton Waldeyer bio omiljen, poznat po ljubaznosti i spremnosti na pomoć. Tijekom ispita su ga se pak bojali. Svojom je “hvataljkom”, kako je nazivao anatomsku pincetu (kojom je svako malo dopunjavao lulu), pokazivao pojedine anatomske strukture, koje su potom studenti morali kratko i točno imenovati. Nije volio studentsko izmotavanje.